Le coin des rêveurs

Kako samo uspiješ navući na sebe svu tu negativnu energiju, te tvoje beskrajne padove?

Dakle, imam problem koji ima i većina žena: svakim nastupom zime, moj apetit poraste. Proteklih godina početkom proljeća je vaga zna pokazivati 2-3 kg više nego na kraju jeseni. Međutim, ove godine pokazuje više. 6 kilograma više. Što ne čudi, kad uzmem u obzir količinu pojedenih slatkiša i to da sam stipsa pa nikom ne dam Kelly's čipsa.
Rat kilogramima je objavljen. Kao wallpaper na desktopu mi stoji Venera iz Willendorfa. Čak sam je isprintala i zalijepila na frižider. Svaki put kad upalim računar, svaki put kad kuham, prepadnem se iznova i obećam sebi, nikad, nikad, nikad.

Pridržavam se režima ishrane. Voće, povrće, supice, umanjen unos šećera, masnoća, itd. Pijem litre i litre tečnosti. Ali onda, recimo, dođe subota uveče, ništa sem Eurosonga na tv-u, a i to je bezveze, a u nedjelju naveče se očekuju gosti. I onda, da budem dobra domaćica, da ih dobro ugostim, odlučim da napravim kolač. Kakav kolač? Nakon listanja i listanja kuharice, odlučim se na sachericu. Tortu, jel. Kreativna sam, puna želje, volje, i to sve radim isključivo zbog gostiju. Sram ga bilo ko pomisli drugačije. I Venera Willendorfska mi je na frižideru. Ona se sigurno prežderavala sacher-tortom.
1. test postojanosti karaktera - polizati posudu u kojoj sam spremala tijesto? Ne. Brže-bolje naspem toplu vodu u nju, nećeš je polizati. To ti ne treba. Svakako neka Ukrajinka ciči svoju pjesmu, skakuće pozornicom, ima da budeš kao ona! A ne debela masna Venera.
2. test postojanosti karaktera - čokoladni preliv. Tako je topao, tako gust, tako izazovan. Liznem vrh noža, pa isperem usta vodom. Ne. Kategorički ne. Nema šanse.
* * *
Torta u frižideru. Hladi se.
Ja se prevrćem u krevetu, ne mogu da spavam.
3. test karaktera - ustati i probati komadić? Ne. Ustat ću i samo popiti čašu mlijeka. Pao mi je šećer.

Pala sam na testu, šta da pričam. I to pomoću 1/8 torte. Nisam karakter, i imam i dokaz za to.

A Venera iz Willendorfa?

Pa obline su oduvijek bile na cijeni kao simbol ženstvenosti.

Treba znati i pošteno zabrljati, kad se prilika ukaže.

A ja sam uvijek bila dobra u uništavanju prilika.

Vec dugo dolazim, citam, otvorim blog editor, prsti lebde nad tastaturom, zatvaram, želim nešto napisati. A ne pišem.
To ne izlazi iz mene, još uvijek.
Pa me podsjeti na neke drugacije dane.

A eto, danas je opet jedan od tih dana.

Svi mi okrecemo novu stranicu. Ni ja nisam izuzetak.
Ali neke se stvari, izgleda, nikad ne nauce...

Užasne ponekad saznanje nakon nedavnog izlaska iz krize, da nismo baš toliko hrabri, jaki, izgradjene licnosti kao što bismo voljeli da jesmo. I zaboli kad shvatimo da o sebi ustvari imamo neopravdano visoko mišljenje. Teško se s time nositi.

Lako je izaci iz teške i napete situacije kao moralni i karakterni pobjednik, ali obrnuto... to nas uveliko spušta. Zakopava. I unazadi.

A gorcina pod jezikom ne prolazi.

Pramenovi kose su mi se zaplitali u lice, sklanjala sam ih naizmjenicno, objema rukama, veselo podvriskujuci, ne prestajući trcati. Pokušavajući te sustici, unatoc neravnoj livadi, krticnjacima, i vjetru koji je odlučio da me zaustavi. Ali nije uspio. Naslonila sam se teško dišuci na neko drvo. Možda brezu, možda vrbu; uglavnom, šumila je iznad moje glave zaštitnicki. Zaklela bih se da sam cula i žubor vode negdje, ali možda pretjerujem.

Nakon toga, propadanje. Pa onda izmiješane slike. Mama, zabrinutog lica. Toblerone, neotpakovan, mami me sa poda dnevne sobe. Palim automobil, dajem gas, već panicna zašto ne krecem. Komešanje, graja, na pijaci oko mene ljudi vicu. Mašu rukama, prijete, drmaju me. Ugušicu se ovdje, pomislim. Želim se sanjkati, snijeg pada; osjetim kako mi se smrzavaju ruke, noge, nos. Zašto ne ponesoh rukavice? Gdje su sanjke? Okrenem se, nestale su. Tada ih vidim na dnu brežuljka, i osjetim kako se spuštam na njima. Tetkin glas i poljubac u kosu. Mrak, cujem je kao pod vodom. Sve ce biti uredu, šapce.

Tad me injekcija voltarena otrijezni i vrati u stvarnost.

Ispričao mi je vic o spuštenim Mujinim hlačama dok je vezao kravi rep, i nezgodnoj situaciji u kojoj se našao, i time prekinuo tok mojih misli. Smijala sam se, kao što se smijem svaki put kad taj vic čujem, od bilo koga. Ma koliko taj neko dobro ili loše pričao vic. I nikad ne priznam da sam vic već ranije čula.

Ali ovaj put me nešto u smijehu odalo. Čula si ga već ranije, reče, poluoptužujućim tonom. Jesam, priznah.

Posmatrao me dugo i postajalo mi je nelagodno. Reci - reče sa osmijehom. Ništa - uzvratih osmijeh. - Nemoj da me lažeš. - Ne lažem te - slagah.

U situacijama u kojima ne znam kako da postupam osjećam grč u stomaku. Kao da su svi organi, želudac, jetra, crijeva odlučili da se upakuju u onu plastičnu kutijicu unutar kinder-jajeta u kojoj se krije igračka, i tako ostanu satima. I to traje sve dok ne izgovorim, dok ne olakšam onaj 21 gram unutar mene, ako ga dosad nisam već izgubila.

Volim te.

Bilo je kasno, bili smo polupijani, od smijeha, od krvi nekog ždrepca, i to je mžda zamaglilo moj pogled jednom suzom, ali njegov sigurno nije. Čitao me te večeri i šutio. Na rastanku me dugo, dugo grlio, i poljubio negdje iza uha.

Idi. Samo idi.

Razumio je i pružio olakšanje.

One sekunde kad istrčim iz auta, otvorim kapiju, i uparkiram auto u dvorište - tu za mene počinje mir. Spokoj. Tu djetinjstvo nikad nije završilo.

Izvadim putnu torbu iz gepeka, razgledam je li se šta novo promijenilo u okolini, otključam kuću, i upijem dobro poznati miris. Kombinaciju osvježivača zraka, dunje sa police i mirisa ovnaka sa šporeta koji još uvijek nije izvjetrio.

Nedruželjubiva i nekomunikativna i asocijalna i šutljiva i mirna i tiha, nasuprot žestoke, energične, dinamične. Druga ja izlazi iz sjenke čim osjeti da je sigurno da se pomoli. Naravno, čim je neko tu, i dalje se krije negdje u meni, i dalje jedva čeka da se riješi tog nekog, da me povuče u sobu na spratu, u krevet u kojem mogu sjediti u pidžami, pušiti naslonjena na prozor, slušati rominjanje kiše, gledati kapi koje se slijevaju niz staklo i ćutjeti sama sa sobom.

Nije shvatao tu drugu mene. Više sam mu se sviđala onako živahna i poletna i svih svojih misli usredsređenih na njega. Drugoj unutar mene nije bio centar svijeta. Ona je samo htjela svoj mir, povremeno.

Volio me polovično. A ja njega istinski. Onda kad nisam tražila mir.

Bilo je ljeto, bila sam djevojčica i nevjerovatno sretna.
Moj ljubičasti bicikl mi je tih dana bio najbolji drug, i to sam prihvatila kao jednostavnu činjenicu. Druga djeca bi se družila sa mnom da ih je bilo.
Vikendica se gradila, ja sam švrljala uokolo po livadama, šumama, selima, i razmišljala o jeseni koja će doći i o tome hoću li se ikad zaljubiti. Kako ću izgledati kad porastem. Kad ću se konačno početi šminkati.
Tad je došla Ona kod svoje bake. Plavokosa djevojčica koja je hranila bakine kokoške, mirno posmatrala cestu u predvečerje kroz prozor, i pravila najbolje vijence od onih mini poljskih voli-me-ne-voli-me-tratinčica.
Drugar bicikl je primio još jedan teret na svoja nejaka pleća.
Spavale smo zajedno, praveći jedna drugoj pletenice. Čitale lektire naglas, da i ona druga čuje. Naganjale mačore po selu. Pridružile se sprovodu koji je prolazio, posmatrale bake koje plaču i dobile batina zato što su svi mislili da smo se izgubile jer se nismo javile gdje idemo.
Prolazilo je ljeto, prašnjavo i sparno.

Godine koje su uslijedile su nas razdvojile. Baka je umrla, ona odselila negdje, njen ujak prodao kuću u blizini naše vikendice. I izgubila sam nadu da ću je ikad vidjeti.
Sve do onog dana kad sam, takođe na vikendici, tjerala dosadne muhe, ležeći u svojoj ležaljci, hvatajući temeljnu boju pred odlazak na more.
Križaljka koju sam rješavala je bila maksi talijanka, i kombinacija sa sparinom, znojenjem, muhama nije bila najsretnije rješenje i logično da je izazivala nervozu u meni.
Neka aždaja na četiri točka je proklizala gustim asfaltom i gotovo nečujno se zaustavila kod kapije. Radoznalo provirih, očekujući da dam savjet nekom ko se, vjerovatno tražeći nekog koga dugo nije vidio, izgubio.

Ona.
Nije ostarila, samo je postala mrvicu drugačija. Zrelija.
Grlila me jako, još cijelo poslijepodne. Nismo mogle dočekati da ona druga dovrši ono što je počela pričati, već smo nadglasavale jedna drugu i upadale u riječ.
I smijale se kao lude.

Prošlo je par godina od tada.
Još uvijek razgovaramo i smijemo se i prepričavamo dnevne doživljaje u kasne noćne sate na msn-u. I sad...
Ona dolazi, jednostavno osjetim...

Ne odvajam oči od tvojih dok palim cigaretu i otpuhujem dim koji se gubi u međuprostoru između nas dvije.
Znaš da mi ne možeš slagati, i ne znam zašto to još uvijek pokušavaš. Prepoznajem svaku tvoju emociju; viri kao vražićak iz tih uplašenih očiju, iz svakog tvog pokreta, iz nervoznog omijeha.
Predugo te znam da bi meni mogla servirati priču o idealnom životu kojeg vodiš. O mužu kojeg navodno voliš. O savršenom djetetu koje progovara, hoda, skače, i čini te sretnom majkom.
Bar meni ne možeš lagati da imaš život kakav si htjela.
Ali najžalosnije je što uopšte imaš tu potrebu.
Ustvari, najžalosnije je što pokušavaš sebe ubijediti u svoju sreću. Zar još dosad nisi shvatila da sreća i zadovoljstvo nisu isto?

Divna si majka, ne brini se; naravno da i ti imaš pravo na umor, na potrebu da se negdje izgubiš, da provedeš poslijepodne posmatrajući iz auta ono tvoje drvo, tik do mog, i razmišljajući o tome šta dalje.
Da promijeniš ruž, obučeš kožnu suknju, namigneš privlačnom muškarcu u prolazu, pojedeš komad torte i uživaš u cigareti i poslijepodnevnom suncu.
Naravno da nećeš biti loša supruga ako trebaš malo vremena. Malo odmora. Malo distance.

Sjećaš se kad si mi rekla da nikad i nipošto ne smijem izgubiti sebe?

Mila moja, ja sebe još uvijek držim, ponekad se stegnem čvrsto, ponekad klizim samoj sebi kroz ruke kao onaj sitni zlatni pijesak sa plaže u Kemeru. Ali uvijek, uvijek ostane onaj mali komadić mene na dlanu koji nije iscurio, kojeg imam, i sve dok je toga, znam, imam čemu da se nadam.
Imam sebe, barem malo.

Nemam muža ni dijete. Ni divnu svekrvu i proširenu porodicu. Porodična okupljanja.
Nemam divnu kuću i novo auto.

Imam kofer u koji stane sve ono što trebam - knjige, sunčane naočale, jedna bijela prastara haljina sa nacrtanim višnjama. Imam svoje bose noge, imam kiki bombone, imam pasoš. Imam još uvijek stari sat koji mi kaže kad je pravo vrijeme da se krene.
Da se opet vratim sebi.

Jer to je jedino za što mogu da se držim.

Romantična - sapunica wannabe - verzija:

Jutro je počelo divno.

Udisanje njegovog mirisa, moja glava na tvom ramenu, dozivam u misli onu ljepotu koju bih osjetila cijelu noć kada bi osjetila tvoj poljubac u mojoj kosi, potiljku, uhu.
Rastopljena kao šećer, mogao si halvu od mene odmah praviti.
Naši udovi isprepleteni.

Prelijepa zajednička noć. Za pamtiti cijelog života.
Dok me ljubiš, meškoljim se. Ljubim i ja tebe, ponovo i ponovo. I poželim da nikad ne prestanem.

Izazivački skoknem iz kreveta dok pružaš ruke prema meni i odjurim u kupaonicu, i dalje te izazivajući.
Zatvorim vrata od kupatila i naslonim se na njih.
Nasmiješim se.


Istinita verzija:

Jutro je počelo katastrofalno, glavoboljom.

Udisanje njegovog i mog... mirisa? Miris ujutro? Bol u vratu jer sam umjesto jastuka koristila tvoje rame. Razmišljam kako bi mi dobro došla masaža. Tvoji poljupci su me budili cijelu noć, i negdje oko 4 ujutro bih najradije pokupila jastuk i pokrivač i otperjala u dnevnu sobu da bar malo otspavam.
Samo da sam mogla odvojiti svoje krake od tvojih. Ti i ja kao neka mega hobotnica.

Noć za pamtiti po bolu u vratu, ramenima, kičmi, nespavanju.
Meškoljim se dok me ljubiš, osjećajući nelagodu jer nismo oprali zube. Ni ti ni ja. I panično razmišljam, gdje li mi je tašna, gdje li se krije onaj orbit...
Ne prestajem te ljubiti da bi i dalje žmirio. Jer znam kakva te slika čeka, šminku sinoć nisam skinula, izgledam kao rakun.

Uto se oglasi i moj mjehur. Vidim priliku koju ne smijem propustiti da dovedem sebe malo u red, i panično otrčim u wc.
Zatvorim vrata od kupatila i naslonim se na njih.
Nasmiješim od muke.
Vrisnem.



Što bi rekla Jasna Diklić u Vizi za budućnost, stavljajući komadić keksa u usta: Romaaaantika, šta ćeš.

Moj rođeni pas, moja beba, moje najdraže me ugrizao sinoć. Ne pretjerano, ne da bi mi nanio neke fizičke ozljede, ali sasvim dovoljno da zaboli i da mi pokaže ko je stvarni gazda u kući.
U lavini huje koja se pokrene svaki put kad osjetim ugroženost, izvadila sam mesarski nož koji bi mi Hičkok maznuo za svoj naredni film samo da je živ i da snima filmove, i zaganjala ga kroz kuću.
Valjda je shvatio koliko je sati, da sam veća kuja nego što on može biti kučkin sin, i skrušeno se šćućurio ispod stola pretvorivši svoju facu Pseta Furioza u neku slatku umiljatu, na kojoj bi mu pozavidjeli i psi sa razglednica i wallpapera.
Osjetila sam ponos na svoje umijeće savladavanja pripadnika suprotnog spola, i počela da kuliram.
Uglavnom, on je pokazao zavidnu dozu nepovjerenja u mene ostavši narednih sat i pol i dalje pod stolom. Izašao je tek kad je shvatio da je opasnost prošla, i počeo da mi se manipulativno umiljava. Glumila sam ljutinu još neko vrijeme, ali ipak na kraju popusila i pomazila ga.
Ipak sam ga mrko pogledala prije nego sam sinoć izašla iz kuće, priprijetivši mu prstom da mora da bude dobar i da neću zauvijek trpjeti njegove nestašluke.
Ženski naivno, povjerovala sam da se sad stvarno smirio, i da će u našem psećem svijetu početi da cvjetaju brandisove ruže bez trnja.
Kučkin sin je pored nepovjerenja u mene pokazao i svu svoju osvetoljubivost u punom svjetlu, zapišavši tepih, moj radni stol i omiljenu mi fotelju, u znak protesta što pokazujem sklonost ka agresiji u nekim momentima kad on poželi da tersa.
Uništio je moj savršeni svijet.
Doveo me do suza i ruba očaja shvativši kakav je nered ostavio za sobom, da će me zauvijek proganjati sjećanje na njegovu beskrajnu glupost, osvetoljubivost i destrukciju i da je najgore u svemu tome što ja moram da čistim za njim, sve u ime ljubavi koju osjećam prema njemu.
Zaplakala sam. Glupo žensko.


Naravoučenije: nikad ne vjeruj kučkinim sinovima. Nakon što ih maziš, paziš, i zoveš Đorđe, uvijek se umaze, postanu bezobrazni i počnu da pišaju na ono što je vrijedno u tvom životu.